Uloga nadzornih kamera u sustavu upravljanja kvalitetom, te zaštiti zdravlja i sigurnosti na radu

Korištenje video nadzora na poslu podliježe zaštiti podataka i ljudskih prava – donosimo primjere iz Hrvatske, Ujedinjenog Kraljevstva, Francuske i Australije

I. Video nadzor na mjestima rada – Republika Hrvatska

Video nadzor jedno je od sredstava zaštite na radu. Unatoč tome, nameće se pitanje svrhovitosti video nadzora. S jedne strane, očigledna je korist od video nadzora kao sredstva zaštite na radu – primjerice, u prevenciji nasilja, sprečavanju krađe i sličnih kriminalnih radnji. No, s druge strane, video nadzor može zadirati i u privatnost te može postati sredstvo kojim se provode nedopuštene radnje – primjerice, nad radnicima, koji zbog toga mogu trpjeti psihosocijalne posljedice.

Da bi se spriječile zlouporabe video nadzorom, njegovo korištenje zakonski je propisano. Tri su zakona koja se odnose na uporabu video nadzora: Zakon o zaštiti osobnih podataka (Narodne novine br. 103/03., 118/06., 41/08., 130/11., 106/12.), Zakon o radu (Narodne novine br. 93/14.),  Zakon o zaštiti na radu (Narodne novine br. 71/14., 118/14., 154/14.)

Prema Zakonu o zaštiti osobnih podataka, video zapis dobiven nadzornom kamerom predstavlja osobni podatak (čl. 2. st. 1. toč. 1.). Za prikupljanje i obradu osobnih podataka mora postojati zakonita svrha  i valjan pravni temelj. Propisano je da se osobni podaci mogu prikupljati u svrhu s kojom je ispitanik upoznat, koja je izričito navedena i u skladu sa zakonom i mogu se dalje obrađivati samo u svrhu u koju su prikupljeni, odnosno u svrhu koja je podudarna s namjenom prikupljanja (čl. 6.).

Navedenim Zakonom propisan je i pravni temelj za prikupljanje i obradu osobnih podataka, te se osobni podaci smiju prikupljati i dalje obrađivati uz privolu ispitanika samo u svrhu za koju je ispitanik dao svoj pristanak ili u slučajevima određenim zakonom, te taksativno navedenima (čl. 7. st. 1. toč. 1).

Zakonom o zaštiti na radu, kao posebnim zakonom, propisani su uvjeti pod kojim poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje kao sredstvo zaštite na radu (čl. 43. st. 1.). Dopušteno je korištenje nadzornih uređaja radi kontrole ulazaka i izlazaka iz radnih prostorija i prostora, te radi smanjenja izloženosti radnika riziku od razbojstva, provala, nasilja, krađa i sličnih događaja na radu ili u vezi s radom (čl. 43. st. 2.).

Zabranjeno je postavljanje video nadzora u sanitarnim čvorovima, te u prostorijama za osobnu higijenu i presvlačenje radnika (čl. 43. st. 3.).

Ako nadzorni uređaji čitavo radno vrijeme prate sve pokrete radnika tijekom obavljanja poslova, odnosno ako su nadzorni uređaji postavljeni tako da su radnici čitavo vrijeme tijekom rada u vidnom polju nadzornih uređaja, poslodavac smije koristiti nadzorne uređaje isključivo na temelju prethodne suglasnosti radničkog vijeća (čl. 43. st. 4.). Poslodavac je obvezan prilikom zapošljavanja pisanim putem obavijestiti radnika da će biti nadziran nadzornim audio, odnosno video uređajima.

Zakon o radu propisuje obvezu poslodavca da pribavi prethodnu suglasnost radničkog vijeća ukoliko prikuplja, obrađuje, koristi i dostavlja trećim osobama podatke o radniku i za imenovanje ovlaštene osobe koja će to nadzirati (čl. 151. st. 1. toč. 7. i 8.).

S tim u vezi, poslodavac je pravilnikom o radu dužan urediti sva pitanja koja se odnose na prikupljanje, korištenje, čuvanje i zaštitu osobnih podataka svojih radnika, pa tako i osobnih podataka prikupljenih video nadzornom kamerom. Namjera je da radnici budu informirani o obradi njihovih podataka, prvenstveno o tome u koju svrhu se  obrađuju njihovi osobni podaci. Također, radnici moraju biti informirani tko ima pravo na pristup podacima, kao i tko ima pravo na ispravak podataka koji se na njih odnose, zatim o primateljima ili kategorijama primatelja osobnih podataka, te da li se radi o dobrovoljnom ili obveznom davanju podataka, kao i o mogućim posljedicama uskrate davanja podataka – te obveze propisane su Zakonom o zaštiti osobnih podataka (čl. 9.).

Nadalje, pravilnikom je potrebno odrediti i osobe ovlaštene za pristup podacima, mjere zaštite podataka u tehničkom, organizacijskom i kadrovskom smislu kako bi se osigurala njihova povjerljivost i razdoblje njihova čuvanja, na što također obvezuje Zakon o zaštiti osobnih podataka (čl. 18.).

Napominjemo kako je kod uvođenja, odnosno postavljanja video nadzora potrebno uočljivo i nedvosmisleno označiti – slikom i tekstom! – da se poslovni prostor, odnosno ulaz/izlaz radnika i ostalih osoba, tj. posjetitelja poslovnog prostora snima video nadzornom kamerom.

Pod pretpostavkom da su ispunjeni svi uvjeti propisani Zakonom o zaštiti osobnih podataka, Zakonom o radu i  Zakonom o zaštiti na radu, smatra se da je obrada osobnih podataka video nadzorom u poslovnim prostorijama  opravdana i zakonita.

Budući da je video nadzor standard sigurnosne politike u razvijenom svijetu, donosimo nekoliko primjera o njegovoj upotrebi na mjestima radu u Ujedinjenom Kraljevstvu, Francuskoj i Australiji.

nadzorne kamere (Foto: Pixabay)

II. Video nadzor koji se koristi na mjestima rada – primjer Ujedinjenoga Kraljevstva

Korištenje video nadzora na poslu podliježe zaštiti podataka i ljudskih prava. Postoje mnogi legitimni razlozi zbog kojih poslodavci koriste video nadzor. Razlozi za korištenje video nadzora su:[1]

  • Sprječavanje nasilja ili krađe;
  • Osiguranje i snimanje provođenja procedura u procesu rada za zaštitu zdravlja i  sigurnosti
  • Zaštita poslovnih interesa
  • Procjena i poboljšanje produktivnosti
  • Poštivanje zakonskih i regulatornih obveza.

Budući da video nadzor pomaže da se smanji rizik od nasilja i kriminala na mjestima rada[2], njime se postižu višestruko korisni rezultati jer:

  • Pomaže radnicima da se osjećaju sigurnije
  • Djeluje kao  sredstvo za odvraćanje od kriminalnih prijestupa
  • Pomaže osoblju za osiguranje u upravljanju  potrebnim i pravovremenim postupcima i aktivnostima
  • Omogućuje prikupljanje dokaza.

Postoje tri ključne zakonske obveze koje britanski poslodavci moraju imati na umu kad koriste video nadzor:

Međusobna vjera i povjerenje: poslodavci ne bi trebali činiti ništa što može narušiti međusobno povjerenje između njih i radnika.

Prema Zakonu o zaštiti podataka (Data Protection Act 1998 – DPA), poslodavci trebaju djelovati u skladu s osam ključnih načela:

  • podaci se moraju koristiti pošteno i zakonito
  • podacima se ne smije služiti u nezakonite svrhe
  • podaci ne smiju opsegom premašivati zakonsku svrhu
  • podaci moraju biti vjerodostojni i po potrebi ažurirani
  • vremenski je ograničeno čuvanje podataka s obzirom na svrhu korištenja
  • potrebno je uvažiti zakonsko pravo subjekta o zaštiti osobnih podataka
  • potrebno je osigurati primjerene tehničke i organizacijske mjere zaštite od neautoriziranog korištenja ili uništenja
  • podaci se ne smiju prenositi izvan zemalja Europskog ekonomskog područja ukoliko ne postoji u tim zemljama primjerena razina zaštite.

Povjerenik Ureda za informacije provodi ovaj Zakon te njegovo neprovođenje može dovesti do sankcija i lošeg publiciteta za poslodavca.

Prema Zakonu o ljudskim pravima (Human Rights Act 1998 – HRA), poslodavci trebaju biti naročito svjesni prava na privatnost koju imaju njihovi radnici i osigurati da monitoring nije nametljiv i  u disproporciji  s tim pravom, te se očekuje od sudova da uzmu to u obzir u slučaju spora prilikom donošenja sudskih odluka.

Ako poslodavci žele koristiti video nadzor, važno je uzeti u obzir prava radnika i rizike pri obavljanju poslova. Korištenje video nadzora ima svoje prednosti, ali i nedostatke u slučaju da je posrijedi zlouporaba, nepoštivanje zakonskih obveza i prava subjekata. Slijedeći ove jednostavne principe, osobito ako se izradi procjena utjecaja korištenja video nadzora, ostvari dobra komunikacija s radnicima, te ako su obrada i korištenje podataka u skladu sa zakonom, postići će se pozitivni učinak primjene tehnologije.

III. Video nadzor koji se koristi na mjestima rada – primjer Francuske[3]

Kamere za video nadzor mogu se instalirati na mjestima rada iz sigurnosnih razloga, prevencije i istrage kriminalnih radnji, krađe i nedoličnog ponašanja. To su područja ulaza i/ili izlaza, evakuacijskih putova i hodnika. Također mogu pokrivati područja gdje je smještena roba i dragocjenosti. U cilju poštivanja radnikovih prava na privatnost, kamere ne bi smjele snimati radnike u uredima, osim u određenim izuzecima (npr. rad s novčanim sredstvima, odnosno gotovinom), ali i tada fokus kamere treba biti na sredstvu, objektu rada, a ne na radniku. Poslodavci također ne smiju postavljati kamere u toaletima, svlačionicama, prostorijama za radnike. Predstavnici radnika, odbor za zaštitu na radu, radničko vijeće trebaju biti informirani i konzultirani prije postavljanja video nadzora. Osim toga radnici i drugi subjekti (posjetitelji, kupci), ako je izvedivo, trebaju biti informirani o:

  • prirodi i opsegu monitoringa
  • imenu zadužene  osobe
  • proceduri za pristup snimljenim podacima.

Potrebno je postaviti obavijesti upozorenja gdje se nalaze sredstva za nadzor. Štoviše, svaki radnik pojedinačno treba biti obaviješten o korištenju video nadzora u svom ugovoru o radu ili internom memorandumu.

Ako poslodavac ne postupa po navedenim pravilima, radnik može kontaktirati Francusku nacionalnu komisiju za zaštitu podataka (National Commission on Informatics and Liberty – CNIL), Inspektorat rada, prefekturu (ako je video nadzor na javnome mjestu), policiju ili sud. CNIL će istražiti slučaj i poduzeti mjere protiv prekršitelja ako se utvrdi:

  • disproporcija video nadzora i dozvoljenog načina i obima podataka
  • prikupljanje neprimjerenih informacija o radnicima
  • prekomjerni period zadržavanja snimljenih materijala
  • neadekvatne sigurnosne mjere za čuvanje prikupljenih materijala.

Na primjer, u svibnju 2013. francuska kompanija „Professional Service Consulting“ kažnjena je s 10.000 € od strane CNIL-a za nezakonito korištenje video nadzora (prikupljanje preopsežnih podataka), te propusta zbog nedavanja zakonom propisanih informacija radnicima o video nadzoru.

U današnje vrijeme monitoring je dio naše svakodnevice. Međutim, od 2010. godine broj pritužbi od strane radnika u Francuskoj je značajno povećan. Ovaj trend će se vjerojatno nastaviti i dalje budući da se tehnologija nadzora brzo razvija te takvo stanje postaje sve nametljivije i stresnije za pojedince. Poslodavci trebaju osigurati da su aktivnosti nadzora legitimne i da se poštuje pravo radnika na privatnost.

IV. Video nadzor koji se koristi na mjestima rada – primjer Australije

Prema podacima WorkCover NSW[4], direktni troškovi u Australiji zbog poskliznuća, spotaknuća i padova su približno 110 mil. AUD. Uz prosječne naknade štete radnicima od 18.900 AUD, potencijalni parnični troškovi mogu imati veliki utjecaj na poslovanje. Posjedovanje snimki nadzornih kamera koje potvrđuju događaj i pokazuju je li radnik slijedio politiku tvrtke u smislu poštivanja sigurnosnih procedura, vrijedan su izvor informacija, posebno za mjesta rada s velikim rizicima i izdvojena mjesta rada gdje radnici sami obavljaju radne zadatke. Obveza poslodavca je upoznati radnike s rizicima u radnom okolišu i kako upravljati rizicima. Isto tako važno je informirati radnike o nadzornoj politici i procedurama radi razumijevanja kako i za što se koriste snimke nadzornih uređaja. Nezaobilazna je međusobna komunikacija poslodavaca i radnika, i savjetovanje o provođenju sigurnosnih mjera u poduzeću.

V. Zaključak

Uobičajeno je mišljenje  da su nadzorne kamere primarno oprema za sigurnost u smislu tjelesno-tehničke zaštite. Međutim, organizacije sve više prepoznaju vrijednost nadzornih kamera u politici kvalitete rada i zaštite zdravlja i sigurnosti na radu.[5]

Video nadzor je jedan od načina na koji poslodavci mogu pratiti radni proces i ponašanje svojih zaposlenika kako bi osigurali i zaštitu svojeg poslovnog interesa.

Korištenje video nadzora u poslovnim procesima je u porastu i vrlo je važno da su poslodavci osviješteni da postoji i negativni kontekst, te da sustavno i metodološki upravljaju tehnologijom nadzora uvažavajući mogućnost pojave s tim povezanih rizika.

Mnoge tvrtke i poslodavci vjeruju da korištenje video nadzora mijenja ponašanje zaposlenika na bolje, međutim u većini slučajeva taj cilj nije uvijek postignut, tj. ponašanje zaposlenika mijenja se na gore. Taktika korištenja video nadzora može imati negativne učinke na zaposlenike kao što su pojačanje stresa, gubitak identiteta i pojava pitanja oko prava na privatnost. [6]

Video nadzor zahtijeva sustavno upravljanje, kontroling i održavanje, stoga je potrebno promisliti o tome opravdavaju li rizici troškove uvođenja i održavanja, te hoće li uvođenjem video nadzora biti narušeno povjerenje između poslodavca i zaposlenika.

Ukoliko je uvođenje video nadzora opravdano i u skladu sa zakonom te doprinosi višoj razini sigurnosti i zaštite radnika i drugih osoba, u tom slučaju takav pristup je od šireg interesa.

[1] Atom Content Marketing 2015 UK
[2] Health and Safety Executive 2016 UK (www.hse.gov.uk)
[3] Taylorwessing March 2014
[4] New South Wales’ Workplace Health and Safety Regulator
[5]  Christian Dorau ; www.manmonthly.com.au
[6] http://www.lemauricien.com/article/negative-effects-cctv-workplace-surveillance

Autor: Neven Obradović, Zavod za unapređivanje zaštite na radu
(Objavljeno: Suvremena trgovina, Vol. 42, broj 1)