Stipulacija odredbe o korištenju zamjenskog dnevnog odmora iz članka 74. stavka 3. Zakona o radu (dalje: Zakon), „odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu zbog kojeg dnevni odmor nije koristio, odnosno koristio ga je u kraćem trajanju“ odnosi se na razdoblje između dva uzastopna radna dana kada radnik primjerice zbog obima posla nije imao priliku iskoristiti pripadajući dnevni odmor u minimalnom trajanju kako to propisuju odredbe Zakona.
Naime, svrha instituta dnevnog odmora propisana je s ciljem da se radnik odmori između dva uzastopna radna dana kako bi očuvao svoje zdravlje, radnu snagu te kako bi mogao rad obavljati na siguran način.
Nadalje, poslodavac se mora pridržavati odredaba o minimalnom trajanju dnevnog te tjednog odmora bez obzira da li je kod istog uvedena preraspodjela radnog vremena ili nije, te radniku omogućiti korištenje zamjenskog dnevnog odmora odmah po okončanju razdoblja odnosno prestanka razloga, primjerice hitnog i nepredvidivog posla zbog kojeg taj dnevni odmor nije koristio u propisanom trajanju između dva uzastopna radna dana.
Dakle, radniku je potrebno osigurati minimalno trajanje dnevnog odmora, odnosno zamjenskog dnevnog odmora za vrijeme primjene instituta preraspodjele (ukoliko ista još traje), odnosno ne bi bilo pravilno „kumulirati“ zamjenske dnevne odmore te radniku omogućiti njihovo korištenje tek po završetku razdoblja preraspodjeljenog radnog vremena.
Iz svega navedenog, proizlazi kako se stipulacija odredbe o korištenju zamjenskog dnevnog odmoru „odmah po okončanju razdoblja“ iz članka 74. stavka 3. Zakona o radu ne odnosi na završetak razdoblja preraspodjele već na završetak razloga zbog kojeg radnik nije koristio svoj redovan dnevni odmor.
Analogno opisanom o zakonskom uređenju zamjenskog dnevnog odmora potrebno je tumačiti i korištenje zamjenskog tjednog odmora iz članka 75. stavka 4. Zakona o radu, odnosno ni kod ovog instituta nije dopušteno „kumuliranje“ tjednih odmora već je zamjenski tjedni odmor potrebno osigurati radniku odmah po proteku razdoblja kada isti zbog opravdanog slučaja nije mogao koristiti cjeloviti tjedni odmor, te mu ga je poslodavac dužan omogućiti odmah po proteku tog opravdanog slučaja pa i za vrijeme trajanja preraspodjele.
Isto tako navodimo, da je prema stavu ovoga tijela poslodavac prije svega dužan omogućiti radniku korištenje tjednog odmora na način kako to propisuje odredba članka 75. stavka 1. Zakona.
Dakle, primjena iznimke propisane stavkom 5. istog članka Zakona, može biti pravilna i zakonita samo ako se odnosi na opravdane slučajeve kada zbog objektivnog razloga i izvanredne organizacije rada (primjerice, povremene izmjene redoslijeda smjena u smjenskom radu) nije moguće osigurati radniku cjeloviti tjedni odmor (najmanje 36 sati neprekidno), ali i ne ako bi se navedeno iznimno pravilo koristilo za redovito uređenje organizacije rada (radnog vremena) i poslovanja poslodavca.
Završno, ovo tijelo u okviru svoje nadležnosti nije ovlašteno tumačiti odredbe kolektivnih ugovora, već to čini zajedničko tijelo predviđeno samim kolektivnim ugovorom za njegovo tumačenje.