Zakon o radu ne pravi razliku u dužini minimalnog trajanja godišnjeg odmora radnika koji rade u punom u odnosu na radnike koji rade u nepunom radnom vremenu.
No, broj dana godišnjih odmora (bilo „punog“ bilo razmjernog) radniku se utvrđuje brojem radnih dana ovisno o radnikovom tjednom rasporedu radnog vremena.
Dakle, uvjet za stjecanje prava na puni godišnji odmor je trajanje radnog odnosa i raspored radnog vremena radnika, a ne tjedni broj odrađenih sati.
Kako prema navodima iz Vašeg upita proizlazi da radnik iz Vašeg primjera ima dva ugovora o radu na nepuno radno vrijeme, napominjemo da radnik kod više poslodavaca ne može raditi s ukupnim radnim vremenom dužim od četrdeset sati tjedno.
Nadalje, ukoliko se radi o ugovorima o radu s nepunim radnim vremenom kod dva poslodavca, tada sukladno odredbi članaka 85. stavka 2. Zakona, poslodavci moraju postići sporazum o istodobnom korištenju godišnjeg odmora, a ukoliko ga ne postignu dužni su takvom radniku omogućiti korištenje godišnjeg odmora prema njegovu zahtjevu.
Iz navedene odredbe proizlazi da, iako radnik ima dva ugovora o radu s nepunim radnim vremenom (bilo kod jednog ili dva odnosno više poslodavaca), on može ostvariti pravo samo na jedan puni godišnji odmor, te se poslodavci moraju dogovoriti o rasporedu korištenja istog.