Sukladno odredbama članka 75. stavka 1. Zakona o radu, pravo radnika na tjedni odmor uređeno je u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, kojem se pribraja dnevni odmor iz članka 74. stavka 1. Zakona o radu. Predmetnim člankom propisano je da tijekom svakog vremenskog razdoblja od dvadeset četiri sata, radnik ima pravo na dnevni odmor od najmanje dvanaest sati neprekidno.
Iz navedenog proizlazi da odredbe Zakona uređuju pravo na tjedni odmor radnika u neprekidnom trajanju od najmanje 36 sati.
Iznimno člankom 75. stavkom 5. Zakona, propisuje se izuzetak u odnosu na radnike koji zbog obavljanja posla u različitim smjenama ili zbog objektivno nužnih tehničkih razloga ne mogu iskoristiti tjedni odmor na opisan način, pravo na tjedni odmor određuje se u neprekidnom trajanju od najmanje dvadeset četiri sata, uz koje se ne pribraja dnevni odmor kao ostalim radnicima.
Međutim, mišljenja smo da je poslodavac prije svega dužan omogućiti radniku korištenje tjednog odmora na način kako to propisuje odredba članka 75. stavka 1. Zakona.
Dakle, primjena iznimke propisane stavkom 5. istog članka Zakona, može biti pravilna i zakonita samo ako se odnosi na opravdane slučajeve kada zbog objektivnog razloga i izvanredne organizacije rada (primjerice, povremene izmjene redoslijeda smjena u smjenskom radu) nije moguće osigurati radniku cjeloviti tjedni odmor (najmanje 36 sati neprekidno), ali i ne ako bi se navedeno iznimno pravilo koristilo za redovito uređenje organizacije rada (radnog vremena) i poslovanja poslodavca.