U skladu sa Zakonom o radu, radno vrijeme radnika može se rasporediti u jednakom trajanju ili u nejednakom trajanju po danima, tjednima, odnosno mjesecima. U slučaju kada je radno vrijeme raspoređeno nejednako, na kraju razdoblja za koje je poslodavac utvrdio razdoblje nejednakog rada (najmanje mjesec dana, najduže jedna godina), radnikovo radno vrijeme mora biti svedeno na njegovo ugovoreno radno vrijeme.
U slučaju da prije isteka utvrđenog razdoblja nejednakog rasporeda radnog vremena, radno vrijeme radnika već odgovora njegovom ugovorenom radnom vremenu, poslodavac tom radniku tijekom preostalog utvrđenog razdoblja može naložiti prekovremeni rad, ako ima potrebu za radom toga radnika. Takav rad će biti prekovremeni rad i kao takvog ga poslodavac mora platiti samo ukoliko je radnik radom doista radio u prekovremenom radu.
Ako je radnik kojem radni odnos prestaje zbog isteka ugovora o radu sklopljenog na određeno vrijeme radio duže od prosječnog ugovorenog punog, odnosno nepunog radnog vremena, broj sati veći od tog prosječnog ugovorenog, smatrat će se prekovremenim radom. Iako se ovakva odredba Zakona o radu odnosi na prestanak ugovora o radu na određeno vrijeme, mišljenja smo da se na jednak način odnosi i na druge slučajeve prestanka ugovora o radu, ukoliko je radnikovo radno vrijeme temeljem utvrđenog rasporeda rada bilo veće od njegovog ugovorenog radnog vremena.
U slučaju kada je radnik protekom razdoblja za koje je poslodavac odredio nejednaki raspored radnog vremena, radio više od ugovorenog punog odnosno nepunog radnog vremena, mišljenja smo da bi tako uvećani broj sati također predstavljao prekovremeni rad radnika, bez obzira što poslodavac nije dao izričit pisani nalog. To stoga što je radnik, poštujući tako utvrđeni raspored radnog vremena, radio više u skladu s rasporedom radnog vremena kojeg je odredio poslodavac.