Zakonom o radu propisana je mogućnost rada u prekovremenom radu u slučaju više sile, izvanrednog povećanja opsega poslova i u drugim sličnim slučajevima prijeke potrebe. Propisano je ograničenje prekovremenog rada na način da se propisuje ukupno trajanje rada radnika u slučaju prekovremenog rada, na način da ukupno trajanje rada radnika, ako radi prekovremeno, ne smije biti duže od pedeset sati tjedno. Na godišnjoj razini ograničenje je postavljeno na razini sto osamdeset sati, uz mogućnost da se kolektivnim ugovorom ugovori drugačije, a najduže dvjesto pedeset sati godišnje.
Poslodavac može od radnika tražiti da radi prekovremeno samo u slučaju postojanja izvanrednih i za poslodavca nepredvidivih okolnosti, odnosno okolnosti koje poslodavac nije mogao predvidjeti niti izbjeći, a koja činjenica prekovremeni rad čini neophodnim.
Pri organiziranju radnog vremena te korištenja instituta prekovremenog rada treba istaknuti i obvezu poslodavca da prilikom određivanja istog, mora voditi brigu o pravu radnika na propisane odmore, jer bi u slučaju naloženog prekovremenog rada bez poštivanja prava radnika na propisane odmore, poslodavac bio u prekršaju.
U skladu sa Zakonom o radu, radnik ima pravo na tjedni odmor kojeg koristi nedjeljom ili u dan koji nedjelji prethodi, odnosno iza nje slijedi.
Ako radnik ne može koristiti tjedni odmor u propisanom trajanju, mora mu se za svaki radni tjedan omogućiti korištenje zamjenskog tjednog odmora odmah po okončanju razdoblja koje je proveo na radu, zbog kojeg tjedni odmor nije koristio ili ga je koristio u kraćem trajanju. Takav zamjenski tjedni odmor poslodavac je radniku dužan omogućiti najkasnije do ostvarivanja prava na slijedeći tjedni odmor.