Đuro Pap dobitnik ovogodišnje Nagrade za životno djelo za značajne rezultate i postignuća u zaštiti na radu

Nagrada za životno djelo za značajne rezultate i postignuća u zaštiti na radu ove je godine dodijeljena Đuri Papu, stručnjaku čije je ime povezano sa zaštitom na radu, vjerovali ili ne, ukupno 47 godina. Da je doista riječ o osobi koja je cijeli svoj život posvetila ovom području govore podaci iz njegove profesionalne karijere. Karijeru započinje 1964. godine u tvornici TEŽ u Zagrebu na poslovima tehnologa u proizvodnji TV katodnih cijevi, zatim od 1966. godine radi kao serviser za RTG-aparate i elektro-medicinske uređaje u  predstavništvu EI-NIŠ,  a 1970. godine prelazi u Upravu Grada Zagreba gdje se zapošljava kao inspektor rada. Od 1986. radi kao glavni inspektor rada Grada Zagreba, a od 1991. godine do umirovljenja obavlja poslove kao viši inspektor rada u Državnom inspektoratu. Nakon umirovljenja nastavlja aktivno raditi u Udruzi za promicanje zaštite čiji je danas tajnik. 1987. godine dobio je prestižno priznanje „Zlatno sunce“.

Kako to da je jedan inženjer elektrotehnike usmjerio svoju karijeru u područje zaštite na radu i ostao joj vjeran, u stvari, cijeli svoj život?

Za vrijeme školovanja, a i nakon što sam diplomirao 1964. godine na Elektrotehničkom fakultetu u Zagrebu veoma malo sam znao o zaštiti na radu. O inspekciji rada nisam znao ništa iako sam, kao stipendist Tvornice električnih žarulja, radio u tvornici na izradi mjernog uređaja koji se koristio tijekom proizvodnje TV katodnih cijevi za televizore koje je proizvodila tvornica RIZ. Tek nakon par godina prijatelj mi je rekao da je Skupština grada Zagreba raspisala natječaj za inspektore rada i tako sam 1970. godine zaposlio u Upravi Grada Zagreba kao inspektor rada. U početku nas se skupilo dvadesetak mladih inženjera koji su počeli zajedno raditi. Kasnije sam na postdiplomskom studiju Medicinskog fakulteta u Zagrebu, u školi „Andrija Štampar“, diplomirao iz područja industrijske sanacije i zaštite na radu.

Možete li nam opisati situaciju sedamdesetih godina u privredi vezano uz zaštitu na radu? Koji su bili problemi s kojima ste se tada suočavali?

Tih godina snažno su se razvijale tvrtke kao što bile Elka, Prvomajska, Nikola Tesla, Končar, RIZ, Industrogradnja, Hidroelektra i u većini tih tvrtki zaštita na radu je bila u začetku, kao Higijensko tehnička zaštita  ili HTZ. Tada su postojali referenti zaštite na radu koji su pokušali smanjiti broj ozljeda na radu. Uvjeti rada bili su otežani i opasni po život i zdravlje radnika naročito u graditeljstvu i kemijskoj industriji. Ozljede su bile brojne. Godišnje je bilo oko 30.000 ozljeda s teškim posljedicama te oko 60 smrtnih slučajeva. Prvenstvena dužnost inspektora rada bili su očevidi teških i smrtnih ozljeda na radu.

Što se tada očekivalo od vas kao inspektora rada?

Prema planu i programu rada svaki inspektor je bio zadužen za nadzor i očevide u većim poduzećima sukladno djelatnosti i struci inspektora. Tijekom nadzora inspektor bi praktički „snimio“ tvrtku, a vezano uz djelatnost, zaposlenost, tehnologiju i broj ozljeda. O tome bi sastavio zapisnik, otprilike pet do dvadeset kartica, te predložio rokove za otklanjanje nedostataka i sazvao sastanak s odgovornim rukovoditeljima. To su bile prve procjene opasnosti i kasnije, procjene rizika. U preventivnom dijelu skupljali smo fragmente ili dijelove izlomljenih strojeva i alata koji su uzrokovali teške ozljede na radu. Postavljali smo ih na panoe od pleksi-glasa, dodavali slike, crteže i napise te s tim materijalima odlazili u tvrtke kako bi educirali ljude o tome što se sve može dogoditi.

Koliko je bitan taj preventivni dio kada je u pitanju zaštita na radu, odnosno smanjivanje broja ozljeda na radu?

Iznimno bitan. U dva mandata kada sam bio predsjednik Sindikata i Radničkog savjeta zastupao sam važnost preventivnog djelovanja inspektora kako je bilo i propisano odredbama Konvencije 81. o inspekciji rada Međunarodne organizacije rada (članak 3. stavak b). Pokazalo se, naime, da samo kažnjavanje nije djelotvorno, jer izaziva odbojnost i otpor. Važno je da to prenesemo i našim mlađim kolegicama i kolegama te ih usmjerimo u tom smjeru. To i činimo, primjerice, u okviru pripremnih tečajeva za buduće stručnjake zaštite na radu, na kojima i sam rado predajem.

Također sam smatrao da je vrlo bitno i praćenje podataka o broju ozljeda na radu i profesionalnim bolestima kako bi se utjecalo na njihovo smanjenje obzirom na pojedine djelatnosti, vrste poslova i načine njihova nastanka. U Državnom inspektoratu radilo se na obradi podataka dobivenih iz različitih izvora o ozljedama i profesionalnim bolestima kao što su HZZO, Inspektorat rada, Državni zavod za statistiku koji su objavljivani u stručnom časopisu Sigurnost.

Na što bi danas posebno upozorili, odnosno na koje probleme, kada su u pitanju ozljede na radu?

Zadnjih dvadesetak godina osnovane su mnoge manje tvrtke nastale raspadom velikih poduzeća, posebice u djelatnosti graditeljstva. U prosjeku je tako kod jednog poslodavca uposleno 10 radnika pa čak i manje. Veliki broj radnika nisu uopće stručno obrazovani već su priučeni za obavljanje građevinskih poslova, posebice kod rada „na crno“. Najveći rizik je prisutan kod novozaposlenih radnika, odnosno radnika koji su zaposleni na određeno vrijeme, na dva ili tri mjeseca, pa započinju s radom a da prethodno nisu upoznati s opasnostima na svojim radnim mjestima niti su osposobljeni za samostalan rad na siguran način. S obzirom da su to pretežito mladi ljudi koji podcjenjuju opasnosti, često puta pojednostavljuju proces rada i ne koriste dovoljno zaštitna sredstva. Ipak, statistički podaci pokazuju da stanje zaštite na radu ima pozitivan trend i da se broj ozljeda u odnosu na osamdeset godine prepolovio, a također i broj smrtnih ozljeda. To je djelomično i posljedica smanjenog broja zaposlenih u rizičnim djelatnostima, jer se industrijska proizvodnja u jednom trenu praktički prepolovila.

Zahvaljujući se na dodjeli Nagrade za životno djelo, naglasili ste da kao što postoji Oskar u filmskoj umjetnosti, tako je i ovo Oskar u području zaštite na radu.

Ova nagrada mi puno znači i daje mi određenu potvrdu da sam ispravno radio tijekom tih 47 godina koje sam ukupno proveo u području zaštite na radu. Mislim da je inzistiranje na preventivi i preventivnim aktivnostima u organizacijama u koje sam dolazio kao inspektor rada bio dobar način na koji sam ponosan.