Zakon o radu (Narodne novine, br. 93/14, 127/17, 98/19 i 151/22) regulira samo radni odnos koji se zasniva ugovorom o radu, a Zakonom o obveznim odnosima utvrđena je mogućnost zaključivanja ugovora o djelu kao građansko pravnog obveznog ugovora stranaka.
Poslodavac može za obavljanje određenog posla s izvođačem-fizičkom osobom sklopiti ugovor o djelu samo onda kada se obavljanjem takvog rada ne izvršava sadržaj radnog odnosa tj. kada se ne radi o poslovima koji obzirom na narav i vrstu rada te ovlasti poslodavca imaju obilježja posla za koji se zasniva radni odnos.
Obveza sklapanja ugovora o radu postoji kada radnik radi nesamostalno, isključivo osobno te po uputama i pod nadzorom poslodavca (riječ je o odnosu podređenosti, odnosno subordinacije), prema određenom radnom vremenu i u prostorijama poslodavca ili na nekom drugom mjestu koje odredi poslodavac. Poslodavac je za obavljeni rad dužan radniku isplaćivati plaću u novcu i u propisanim razdobljima (najmanje jednom mjesečno).
Kod ugovora o djelu izvođač radi za naručitelja samostalno i neovisno o naručitelju djela, posao obavlja u prostoru kojeg sam odredi i u pravilu ne obavlja poslove u radnom vremenu, nego prema svojoj organizaciji. Za obavljeni posao izvođač prima naknadu najčešće po obavljenom poslu, odnosno po predaji djela.
Za rad po ugovoru o djelu nije bitno da li je ta osoba u radnom odnosu, nezaposlena ili umirovljenik, već da sukladno gore navedenom obavlja poslove koji imaju obilježja ugovora o djelu.
Slijedom navedenoga, osoba koja se nalazi na stručnom osposobljavanju bez zasnivanja radnog odnosa može obavljati poslove temeljem sklopljenog ugovora o djelu za vrijeme stručnog osposobljavanja ukoliko se istim ne izvršava sadržaj radnog odnosa.