Rad po pozivu poslodavca (čl.221.l st.2.)

Člankom 221.l Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 – Odluka Ustavnog suda RH), je propisan poseban sadržaj pisanog ugovora o radu kojim se između poslodavca i radnika ugovara obavljanje poslova korištenjem digitalne radne platforme, uvažavajući pri tome sva posebna obilježja koja definiraju takav rad.

 

Poslodavac i radnik koji imaju namjeru sklopiti ugovor o radu putem digitalne radne platforme, mogu takav ugovor sklopiti u skladu s člankom 221.l stavkom 1. Zakona o radu, koji obzirom na njegove, Zakonom propisane obvezne te dodatne podatke, pretpostavlja predvidiv raspored radnog vremena radnika, odnosno predvidiv obrazac rada. To znači da će se raspored radnog vremena radnika, odnosno početak i završetak radnog dana i tjedna, moći unaprijed odrediti na jedan od Zakonom propisanih načina.

 

Jednako tako, poslodavac i radnik mogu ugovor o radu sklopiti i u skladu s člankom 221.l stavkom 2. Zakona o radu, koji obzirom na njegove, Zakonom propisane obvezne te dodatne podatke, pretpostavlja postojanje nepredvidivog obrasca rada putem digitalne radne platforme, zbog kojega se radniku ne može unaprijed utvrditi početak i završetak radnog dana niti tjedna, pa ga po prirodi stvari, može odrediti samo poslodavac. Poslodavac uslijed tih okolnosti s radnikom ugovora rad po pozivu.

 

Ugovor o radu putem digitalne radne platforme u kojemu je ugovoren rad po pozivu poslodavca, sklopljen u skladu s člankom 221.l stavkom 2. Zakona o radu, može biti sklopljen za puno radno vrijeme ili za nepuno radno vrijeme. Budući da za takav oblik rada Zakon izrijekom propisuje da broj zajamčenih plaćenih radnih sati ne može biti manji od pet sati tjedno, ugovor o radu koji se sklapa za nepuno radno vrijeme ne može biti sklopljen za manje od pet sati tjedno. Prijavu obveznih osiguranja tijelu nadležnom za vođenje podataka o osiguranicima prema posebnom propisu, u slučaju sklapanja ugovora o radu iz članka 221.l stavkom 2. Zakona o radu, poslodavac je dužan provesti ovisno o tome kako je u skladu s člankom 15. stavkom 1. točkom 10. Zakona, ugovorio radno vrijeme.

 

U slučaju ugovaranja punog radnog vremena, a jednako tako i u slučaju ugovaranja nepunog radnog vremena, ugovor o radu putem digitalne radne platforme s ugovorenim radom po pozivu, mora sadržavati i podatak o referentnom razdoblju u danima i satima unutar kojeg poslodavac ima pravo zatražiti obavljanje posla, a radnik ima dužnost obavljanja toga posla. Pri tome valja voditi računa da referentno razdoblje unutar kojeg se može pozvati radnika, bude ugovorom određeno tako da poslodavac može radniku osigurati i dnevni (12 sati) i tjedni odmor (36 sati) u trajanju određenom Zakonom. Drugim riječima, referentno razdoblje se ne može odrediti tako da obuhvaća i vremensko razdoblje u kojemu se radniku mora osigurati vrijeme odmora.

 

Nadalje, u pogledu prava na isplatu plaće radnika koji je s poslodavcem ugovorio rad pozivu, valja naglasiti da je poslodavac dužan radniku isplatiti plaću za obavljeni rad u određenom mjesecu, odnosno u skladu s člankom 221.l stavkom 2. Zakona o radu, najmanje za ugovoreni broj radnih sati unutar ugovorenog referentnog razdoblja, neovisno o tome je li zatražio od radnika obavljanje posla, osim ako je poslodavac zatražio obavljanje posla, a radnik ga je bez opravdanog razloga odbio obaviti. Pri tome napominjemo, da u skladu s člankom 221.l stavkom 4. Zakona o radu, broj zajamčenih plaćenih radnih sati ne može biti manji od pet sati tjedno. Dakle, rad po pozivu poslodavac i radnik mogu ugovoriti za puno i za nepuno radno vrijeme, u okviru kojeg, vodeći računa pri tome o ugovorenom referentom razdoblju,  poslodavac od radnika može zatražiti, a radnik ima dužnost obavljati posao.

 

Međutim, neovisno o tome je li ugovoreno (i prijavljeno u sustavu obveznih osiguranja) puno radno vrijeme ili nepuno radno vrijeme, poslodavac će biti u obvezi radniku isplatiti ugovorenu plaću. Mišljenja smo da istu mogu ugovoriti u nekom, određenom iznosu, koji će poslodavac radniku imati obvezu isplatiti bez obzira na stvarno odrađene sate u okviru ugovorenog radnog vremena ili istu ugovoriti na način da poslodavac radniku isplaćuje određeni iznos za zajamčene sate rada i za sve ostvarene sate rada iznad toga.

 

Pri tome, poslodavac je uvijek dužan radniku isplatiti plaću za najmanje ugovoreni broj radnih sati (koji kod sklapanja takve vrste ugovora nikada ne može biti manji od pet sati tjedno). U slučaju kada bi radnik u obavljanju posla na zahtjev poslodavca ostvario višak sati u odnosu na ugovorene, takvi sati bi predstavljali prekovremeni rad radnika, koji bi poslodavac radniku kao prekovremeni rad trebao i isplatiti.

 

Zakonom o minimalnoj plaći se propisuje način utvrđivanja minimalne plaće, koja se, kada se radi o ugovoru o radu sklopljenim za nepuno rano vrijeme, utvrđuje i isplaćuje razmjerno ugovorenom radnom vremenu. Uzimajući u obzir definiciju plaće iz članka 90. Zakona o radu (to je primitak za obavljeni rad u određenom razdoblju), kao i rad po pozivu kao novi i fleksibilan oblik rada odnosno novinu u zakonskom određenju kod sklapanja ugovora o radu, mišljenja smo da, ako je u slučaju ugovorenog rada po pozivu kod sklopljenog ugovora o radu putem digitalne radne platforme ugovorena minimalna plaća, poslodavac je dužan utvrditi i isplatiti minimalnu plaću razmjerno ostvarenim radnim satima određenog radnika (uključujući i zajamčeni broj plaćenih radnih sati), a ne razmjerno ugovorenom radnom vremenu.

 

Naime, zakonsko rješenje koje predstavlja novinu u općem propisu o radu, zbog mogućnosti rada po pozivu te posljedično tome mogućnosti ostvarivanja i plaćanja rada za više radnih sati od ugovorom ili Zakonom zajamčenog minimuma plaćenih radnih sati, zahtijeva i odgovarajuće tumačenje važećih zakonskih odredbi o minimalnoj plaći radnika. Drukčije tumačenje onemogućilo bi pravilnu primjenu i smisao novoga radno pravnog instituta rada po pozivu, koji je Zakonom uveden kao alternativa u uređenju radnog odnosa koji se zasniva radi obavljanja rada putem digitalnih radnih platformi. 

 

Budući da se Zakon o radu kao opći radno pravni propis primjenjuje na sve radnike u Republici Hrvatskoj, odredba članka 221.l stavka 4. Zakona o radu, o broju zajamčenih plaćenih radnih sati, koji ne može biti manji od pet sati tjedno, odnosi se i na strane radnike.