U okviru instituta neplaćenog dopusta, Zakonom o radu je uređeno dodatno pravo na neplaćeni dopust u svrhu pružanja osobne skrbi, kao posebne vrste neplaćenog dopusta, što predstavlja usklađivanje s Direktivom (EU) 2019/1158 o ravnoteži između poslovnog i privatnog života roditelja i pružatelja skrbi. Pri tome se pod pojmom pružanja osobne skrbi smatra skrb koju radnik pruža članu uže obitelji ili osobi koja živi u istom kućanstvu i koja joj je potrebna zbog ozbiljnog zdravstvenog problema. Pod istom kućanstvom smatra se zajednica koju kao takvu određuje propis o socijalnoj skrbi (obiteljska ili druga zajednica osoba koje zajedno žive i podmiruju troškove života).
Radi se o posebnoj vrsti neplaćenog dopusta kod kojeg, tijekom njegovog korištenja, radnik nije u obvezi raditi niti je poslodavac u obvezi isplatiti plaću, odnosno naknadu plaće, ali poslodavac ne smije radnika odjaviti iz obveznih osiguranja prema posebnim propisima.
Iako je u skladu s navedenom EU direktivom, Zakonom predviđena mogućnost da poslodavac u svrhu odobravanja dopusta od radnika može zatražiti dokaz o postojanju ozbiljnog zdravstvenog razloga, mišljenja smo da može zatražiti i dokaz da osoba kojoj će radnik pružati skrb živi u istom kućanstvu s radnikom (prebivalište takve osobe).