Radni odnosi u Republici Hrvatskoj, uređuju se Zakonom o radu (Narodne novine, br. 93/14 i 127/17), ako drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom, koji je sklopljen i potvrđen u skladu s Ustavom Republike Hrvatske, te objavljen, a koji je na snazi, nije drukčije određeno.
Radnici u smislu Zakona o radu, su fizičke osobe koje u radnom odnosu, zasnovanom sklapanjem ugovora o radu, obavljaju određene poslove za poslodavca.
Stoga u slučaju razmatranja mogućnosti da radnik kao fizička osoba ujedno obavlja i djelatnost obrta ili da bude vlasnik i upravlja trgovačkim društvom, valja uzeti u obzir odredbe toga općeg propisa, ali i odredbe posebnih propisa kojima se uređuje obavljanje pojedinih djelatnosti ili kojima se drukčije uređuju radni odnosi posebnih kategorija radnika.
Posebnim propisima, koji nisu u djelokrugu Ministarstva rada i mirovinskoga sustava, moguće je radni odnos pojedinih kategorija radnika (zaposlenika, uposlenika, djelatnika, namještenika, službenika i slično) urediti na drukčiji način, pa tako i propisati određena ograničenja ili zabrane vezano za dopuštenost obavljanja obrta ili osnivanja trgovačkih društava.
Zakon o radu ne propisuje zabranu da radnik, odnosno fizička osoba koja u radnom odnosu obavlja poslove za poslodavca, ujedno obavlja i djelatnost kao vlasnik obrta ili trgovačkog društva.
Štoviše, sukladno odredbama Zakona o radu, radnik koji je u radnom odnosu kod određenog poslodavca, može ujedno biti i vlasnik trgovačkog društva, pa i član uprave toga trgovačkog društva.
Naime, Zakon o radu propisuje da fizička osoba koja je prema propisu o trgovačkim društvima, kao član uprave ili izvršni direktor ili fizička osoba koja je u drugom svojstvu prema posebnom zakonu, pojedinačno i samostalno ili zajedno i skupno, ovlaštena voditi poslove poslodavca, može, ali i ne mora kao radnik u radnom odnosu obavljati određene poslove za poslodavca. Dakle, sve dok direktor obavlja samo poslove vođenja tvrtke (poslovi člana uprave ili izvršnog direktora), on ne mora sklopiti ugovor o radu s tom tvrtkom kao poslodavcem, pa kao takav može biti i u radnom odnosu u nekoj drugoj tvrtki ili kod drugog poslodavca.
Međutim, valja naglasiti da su za radnika i poslodavca, vezano za okolnosti možebitnog radnikova obavljanja obrtničke ili druge djelatnosti, važne odredbe o zakonskoj zabrani natjecanja propisane člankom 101. Zakona o radu. Citiranom odredbom propisana je zakonska zabrana natjecanja radnika s poslodavcem, prema kojoj radnik ne smije bez odobrenja poslodavca, za svoj ili tuđi račun, sklapati poslove iz djelatnosti koju obavlja poslodavac. Poslodavac može od radnika koji je postupio protivno toj zabrani, tražiti naknadu pretrpljene štete ili može tražiti da se sklopljeni posao smatra sklopljenim za njegov račun, odnosno da mu radnik preda zaradu ostvarenu iz takvoga posla ili da na njega prenese potraživanje zarade iz takvoga posla.
Stoga smo mišljenja da radnik prilikom otvaranja obrta, odnosno obavljanja druge djelatnosti, treba voditi računa o zakonskoj zabrani natjecanja.