Odredbom članka 17. stavka 2. Zakona o radu (Narodne novine, br. 93/14, 127/17, 98/19, 151/22 i 64/23 -Odluka Ustavnog suda RH) definiran je rad na daljinu kao rad koji se uvijek obavlja putem informacijsko-komunikacijske tehnologije, pri čemu poslodavac i radnik ugovaraju pravo radnika da samostalno određuje gdje će taj rad obavljati, što može biti promjenjivo i ovisiti o volji radnika, zbog čega se takav rad ne smatra radom na mjestu rada odnosno na izdvojenom mjestu rada u smislu propisa o zaštiti na radu.
S obzirom da radnik sam bira gdje će obavljati rad za poslodavca, poslodavac u pravilu niti ne raspolaže podatkom gdje se taj rad obavlja. Stoga je odredbom članka 17.b stavka 6. Zakona predviđena minimalna razina dužnosti poslodavca u vezi sa zaštitom zdravlja i sigurnosti na radu.
Radni odnos je ugovorni odnos koji se zasniva ugovorom o radu, odnosno dvostranoobveznim pravnim poslom te je rezultat suglasnosti volja ugovornih strana, radnika i poslodavca, o bitnim sastojcima ugovora o radu i o ostalim obveznim podacima, sadržanima u odredbi članka 15. Zakona o radu. Jedan od obveznih podataka koji mora biti naveden u ugovoru o radu je podatak o mjestu rada i poslovima koje će radnik obavljati, a ako ne postoji stalno ili glavno mjesto rada ili je ono promjenjivo, podatak o različitim mjestima na kojima se rad obavlja ili bi se mogao obavljati. Iznimno od navedenog, poslodavac i radnik kod rada na daljinu mogu ugovoriti pravo radnika da slobodno odredi svoje mjesto rada.
Uzimajući u obzir odredbu članka 8. stavka 4. Zakona o radu, poslodavac i radnik, kao ugovorne strane, mogu slobodno uređivati svoj radnopravni odnos, uz ograničenje da takvo uređenje ne može biti suprotno Ustavu Republike Hrvatske, prisilnim propisima i moralu društva. Također, zabranjeno je ostvarivanje prava iz obveznog odnosa suprotno svrsi zbog koje je ono propisom ustanovljeno ili priznato te su se ugovorne strane u ostvarivanju svoga prava dužne suzdržati od postupka kojim bi se otežalo ispunjenje obveze drugoj ugovornoj strani.
Zakonom o radu uređuju se radni odnosi u Republici Hrvatskoj, ako drugim zakonom ili međunarodnim ugovorom nije što drukčije određeno. Dakle, Zakon o radu, kao opći propis kojim se uređuju radni odnosi ima svoje teritorijalno važenje, a to je područje Republike Hrvatske.
Slijedom navedenoga, nema zapreke da u okviru slobode ugovaranja, radnik i poslodavac ugovore rad na daljinu, te da ugovore pravo radnika da slobodno određuje svoje mjesto rada, odnosno mjesto gdje će taj rad obavljati, kako je to predviđeno odredbom članka 17. stavka 2. Zakona o radu. Međutim, mišljenja smo da bi takvo pravo moglo biti ograničeno na područje Republike Hrvatske, s obzirom na teritorijalno važenje zakona i da bi prilikom nastanka prekograničnog elementa za ugovorne strane mogle nastati promjene u pravima i obvezama s kojima jedna od ugovornih strana nije upoznata i time bi joj bilo otežano ispunjenje obveze, ili bi za ugovorne strane mogle nastati promjene u pravima i obvezama koje nisu željele ugovoriti.
Uzimajući u obzir sve prethodno navedeno, mišljenja smo da bi ograničenje rada na daljinu na područje Republike Hrvatske bilo opravdano. Međutim, daljnja teritorijalna ograničenja rada na daljinu bila bi u suprotnosti sa svrhom navedenog instituta, posebno uzimajući u obzir da bi se na taj način ugovaranjem rada na daljinu mogao prikriti stvarni rad na izdvojenom mjestu rada, koji se od rada na daljinu razlikuje u opsegu dužnosti poslodavca, primarno u vezi sa zaštitom zdravlja i sigurnosti na radu.